(1.) Uvertira

Jednoga dana ljeta gospodnjeg na jednoj od milijardu web stranica pojavila se priča - kolumna koja je zakomplicirala život jednome čovjeku. Tada nije ni bio svjestan kako je on samo jedan od mnogih koji su upali u klasičnu hrvatsku mašinu u kojoj carstva nedodirljivih moći lokalnih šerifa krče i pronalaze sebi i nama prečice na sanjanom putu ka velikoj obitelji europskih naroda. Na osebujan način, dakako.

A krenulo je s ovim člankom:

---

Lipanj 07 , 2005 ----- Autor: Special Agent
Oproštajno pismo najmilijem od svih

A di će nam sad Štengl? Tko će nam ga uzet? Plačem evo skoro mjesec dana. Ni pisat nisam mogao.
Nemoj nam otić dragi naš koji si nas sve vratio u Vukovar, bog te tvoj, tko će nas sade uveseljavat javnim šovinizmom, nacionalizmom, seksizmom, rasizmom, ksenofobijom, pljuvanjem, podcjenjivanjem, prokazivanjem, otkazima s posla, izbacivanjem iz stanova, bombaškim napadom, novčanim transakcijama Fond-Grad-Jadranka-nepovrat-pa malo Komunalac-pa nestalo, proširenom obnovom kuće na ime mrtvih roditelja, uz to još i neplaćenom, cijelom za džaba napravljenom bez obzira na talijanske pločice e da bi firma mogla dobit ulaz u Vukovar za obnovu. Jel KAC? E, je, ta je. Prvo tebi za probu da vidimo jel valja firma, a onda ostalima. Svaki crijep se lijepio silikonom. Krov se radio godinu dana. Sve besplatno dakako. Nije ni čudo što je firma propala na kraju. Nije ni čudo što se javljaju radnici sa sočnim pričama.

Dragi naš, nemoj nam molim te odlazit u Lepoglavu, kopaj rukama i nogama da ostaneš s nama, a onom zamaskiranom dobrici Šoti namjesti nešto da ostane u onoj svojoj veterinarnici jer mi ovdje ne znamo kako ćemo bez tebe i tvojih suradnika/saradnika. Svi su nam srcu prirasli. Tko će trg završit? Ovi drugi? Ma kaki, čovječe, ne može to bez tebe, pa zar ne vidiš da su rokovi već tri put probijani otkako su tebe stavili na dno liste. Čvrsta ruka tu treba. Krv koja udara u lice svaki put kad te netko naljuti, oči koje zaiskre svaki put kad ti netko stane na put, o onim ženetinama općenito da i ne govorimo, šake koje se stežu na svaki spomen neposluha. To neće više nitko moć ponovit, tu energiju, tu sreću kad nekog zajebeš, sjebeš, odjebeš. Nadjebat si mogo rijetko, priznaj.

Jebate, kad se sjetim onog sendviča – ti u sredini, iznad tebe Dokmanović, ispod tebe Hadžić (il možda obrnuto, puno je godina prošlo pa se više ne sjećam redosljeda, al ko danas jasno vidim da si upravo ti bio u sredini) srce mi zaigra od uzbuđenja. E to je bila trojka snova na izbornoj listi komunista. Vas troje ko tri cvjeta, tri junaka, tri druga. Da je povijest skrenula uljevo di bi vam bio kraj. Da je samo ona bagra kako si tada nazvao hrvatske branitelje shvatila da koji kapacitet u ovoj trojki leži, ti bi i dan danas bio glavni. Ne bi doduše bilo HDZ-a (koji tebi i nije neka stranka jebaji ju, al je poslužila jelda), al, siguran sam, ti bi u ime svoje partije koju nikad nisi prežalio bio šest put bolji/gori (ovisi na kojoj ste strani crte cijenjeni čitatelji).

Moram ti reći da sam svoje najbolje i najvjernije izvore imao upravo u tvojim najbližim suradnicima, da su mi rekli i ono što ne sanjaš da je moguće i da ćeš mi jako nedostajat. Još uvijek gajim nadu da ćeš nać načina nekako ostat s nama na vodećoj, vidljivoj poziciji, da nam još više Vukovaraca vratiš u grad. Ne uspiješ li, opraštam se od tebe ovim pismom i znaj da ću te uvijek u sjećanju nosit.

Voli te tvoj Special Agent i iskreno se divi količini zla koje mali čovjek poput tebe može akumulirat. Priroda je svemoguća.

---

Nastavak u sutrašnjem broju.